Životopis Joze Vrkića

Životopis i izbor iz djelâ

Jozo Vrkić
adresa Istarska 44, 10 000 Zagreb
tel / fax 01 3755-470
e-pošta jozovrkic@net.hr

 

        Potok i klanac Lisičina kojim je Jozo Vrkić išao s Naklica u pučku školu u Omišu

 Biografija

Jozo Vrkić rodio se 10. listopada 1941. na Naklicama, u Tugarima, kod Omiša. Diplomirao je komparativnu književnost i psihologiju u Zagrebu, gdje je živio i radio kao samostalni književnik. Preminuo je u Zagrebu 26. rujna 2013., a pokopan na groblju rodnih mu Naklica.

Jozo Vrkić njegovao je književni izraz kao bitnu sastavnicu svoga pisanja. Putopisna knjiga »Ljuti puti« (1982.), sadrži svu njegovu stilsku »paletu«. U tim svojim putima po zabačenim našim krajevima, sažima i svekoliku svoju književnu tematiku i stilistiku. U »Ljutim putima« prepleće novelističnost (knjige pripovijedaka i kratkih priča »Skučenost« i »Šapat«), dramski naboj: budući da u putopisima ima jako puno razgovora s ljudima (autor je i mnogih radiodrama) te komičnost »Božjega smijeha« (jer je u putopisima česta duhovitost). U njima je i jezik, poput narodnoga u njegovim obradama, jezgrovit i iskričav. Ipak, bitan je u putopisima metaforični i poetični krajolik te neobični ljudi koji su ga napučili, a takav izrazit poetski iskaz pokazuje i njegova najdraža knjiga »Jedina« (koja u životu sretno svršava).

Posebna mu je bila slast pisati o prirodnim čudesima pa je tako o tome objavio i tri knjige »Mudra sova« te knjigu »Divlja naša«. No, još je značajnije njegovo bavljenje »narodnom mudrošću«, a to su dvije knjige u kojima je obradio hrvatsku usmenu baštinu o nadnaravnim bićima, kakve su »Hrvatske bajke« te »Vražja družba«. Poput njegova duhovnog oca Čehova, o kojemu je napisao knjigu, okušava se u različitim »rodovima i vrstama«, ponajprije kako bi se iživio u svojim stilskim vježbama. Ali, u Antona Pavloviča medicina je zakonita žena, a književnost ljubavnica – dok je Vrkiću književnost zakonita žena, a priroda mu je ljubavnica.

Dobio je petnaestak književnih nagrada i zastupljen je u pet-šest antologija novela, putopisa i bajka.

Nezaposleni Jozo Vrkić 1967. na Naklicama piše svoja prva djela, Cvatnju i Skučenost.

      

 

Groblje uz ilirsku gomiluGroblje-na-Naklicama

Groblje na Naklicama

       Obiteljska-grobnica
Obiteljska grobnica u kojoj
leži Jozo Vrkić

 

    

 
 
Sine moj, ono je tren – dok okon trepneš,
       a ovo je vječnost – milinje Božje.

Iz priče Zaborav

                                                                                                       

Bibliografija

Objavio je pripovijetke Skučenost (1968., drugo promijenjeno izdanje 1998.), putopise Ljuti puti (1982.) i Modre oči Lijepe Naše (2010.), romane za djecu Ptice ne šute (1976.) i Bijeli svijet (1990.), novele Šapat (1996.), smješice Božji smijeh (1997.), drame Rastava (1997.), eseje i prosudbe Poratnik (1998.), pripovijest Jedina (1999.), putovanje Čehovljevim putopisima I u Sibiru žive ljudi (2003.), mrvice iz dnevnika 1971. – 2001. Strah od sjene (2007.) te dvadesetak radiodrama i radiokomedija, a javio se još i televizijskim scenarijima. Izabrao je i obradio Hrvatske bajke (1993., osmo izdanje 1997.) i hrvatske mitske predaje Vražja družba (1991., treće, dopunjeno izdanje 1997.), koje u dodatku imaju Rječnik mitskih bića u Hrvata, te Hrvatske smješice i druge šaljive narodne priče (2005.). Objavio je i ilustrirana izdanja: hrvatske basne i priče o životinjama Vuk i janje (2005.), hrvatske šaljive narodne priče Mačkova družina (2005.), hrvatske narodne bajke Bajke iz čitanke (2006.), izbor onih koje su uvrštene u desetak čitanka, priručnika i izbora za lektiru, hrvatske šaljive narodne bajke Kraljevna se nasmijala (2008.) te hrvatske narodne bajke i priče o vilama Cvjetnjak velebitskih vila (2011.). U Poljičkome zborniku (1968.) prikupio je pregršt poslovica iz rodnoga kraja, a pod naslovom Vražja družba izvedena mu je i radiodrama (1993.) te kazališna predstava (1994.)

Gotovo četrdeset godina pisao je o prirodnim čudesima, o čemu je objelodanio zagonetke iz prirode Mudra sova (2001.), pitalice iz prirode Mudra sova (2002.), prirodoslavlje Mudra sova (2003.), čudne zgode iz naše prirode Bijela vrana (2006.), hude zgode iz naše prirode Crna vrana (2009.) i knjigu Divlja naša, od zagrebačkog kita do radošićkog bika (2008.).

Izbor iz djelâ

Ulomci iz putopisa

 Velebit me uspavao injem koje se ruši u šumi, a probudio šumom na Vučjaku.

Idem na taj vrh kroza sunce u kapima. Topi se inje u velebitskim šumama. S Vučjaka pukne pogled na maglu svega kontinenta, kako prekipljuje preko velebitskih vrhova. Sunovratila bi svu tu tišinu u more, kao na Vratniku, odakle vrtlozi šume tjeskobno. Sunce nad bijelim morem. Duliba pod Zavižanom guta buru, pa magla jedva pokrije proplanak patuljastih smrčeva. Ne može do mora. Rasprši je šumski mir, sjene osamljenih jela, stjenoviti vrhovi iskrižani munjom. Pod Velebitom je kameni Rab u moru narančast, a na modrini plovi jedino bijeli školjić. Ne može im ništa!

Gledaj! Sjeverna magla svega kontinenta, kao plima bivšega mora, za osvetu guta dva samotna vrha. Viri na njima klekovina patuljastih jarbola. Magla nemirna sklapa nad njima mrki vir, ali se jedan vrh ne da (»Kako se zoveš?«), izroni sa tri sitna okolna vrška, izdigne se opet, a magla se ulegnula malo podalje, propala u guste šume pod sobom, priprema jači zator. I zaista nestade vrha sa svim glavicama. No, tko li mu pomaže? Nepokorni vrh nije potopljen. Poželiš po moru od magle poći na nj, ali ga opet nema. Dok sam na sunčanoj strani posluhnuo kapanje inja, kišu na suncu, nestalo maglenog školja. No znam da je ondje gdje je magla nemirna. I znam da će izaći – slatko ga čekam. Zaludu je magla osvetnički opako pokrila južne vrhove, cio Velebit nestao pod plimom mrke mržnje, kad je i tatarska mržnja donijela naš endem. Eno se brani jug kamenom svjetlošću. I zašumila je magla, a hrid se ona digla! Magla je mahnito pokrila i Vučjak, iznova kuša dolje u more niza Senj, zamliječila sunce, zalajao pas prema Gromovači, a hrid je još crnja. Magla je bezdušnija, mrzlija, kažnjava sve vrhove, na Senj se ruši u slapovima – ali ostalo je more, sunce, padina ljekovitog bilja.

Ostavljam najljepši prizor svoga života. U domu mi Ante veli da su one hridi – Hajdučki kukovi! (Ljuti puti, 1982.)

Svetica U blizoj su Magarčevoj špilji našli kamene sjekire i iglu od kosti prvih naseljenika, a čini ti se da i posljednje čeljade na Svecu ima češalj od riblje kosti u sijedim vlasima.

Novine je zapalila Jurki rečem da će izaći u novinama. – »Plju!« – pljune i podijeli roge. – »Kad je došla novina, di san bila, ja san je izgorila! Ujmisusovo, sprida ženska gola, bacila san u oganj, “Tote gori! Ti i ja!« – opet dijeli roge prstima koji su se orožili od silnoga truda.

Napuštamo kamene kuće Lestićevih. Spuštamo se vododerinom koju je odozgo izderala bujica, a odozdo izlokao morski val. Držimo se za lance i preskačemo vlačice ovdje gdje su istezali brodove na kraj. Zidom se branili od valova, a spletenim prućem od bujica. Jurka nam sad ne maše s prozora, nego nas ispraća nekoliko koraka. Časovito se s nama sprijateljila.

Videći da pomno gledam njihovu vododerinu, ispripovjedi mi priču o toj lučici spasa. Ježio sam se od pomisli koliko je samo naših života naše more tako progutalo, a puno je više potopljenih priča o našim životima negoli je pak potopljenih brodova.

Jarbol ih spasio Jurka mi ispriča da su muž i žena – s trojicom sinova, ženom najstarijeg sina i jednom starom ženom – iz Komiže plovili na Svetac. Jao, bijesno jugo nije im dalo na kraj. Razbilo brod na ovim stijenama Povla buka. Utopili se roditelji, stara žena i dva mlađa sina. Najstarijega sina sa ženom spasio jarbol skršena broda, koji se bio zaglavio među ovim hridima. Sreća Isusova, ženina se duga kosa zamrsila oko jarbola, o koji se i on sâm grčevito držao da ga ne bi otrglo, tako svu noć dok ih nisu spasili ujutro.

Oporuka iz litica Ne ostavljam lako taj otok kojemu u suton sunce pozlati mučeničke litice, a Jurku sjeti jednoga strašnog sumraka.

Lestićevi su ovako u sumrak, ili na punom Mjesecu, lovili ptice u špiljicama. Spustili bi se konopom u stijenu visoku stotinu metara. Ošamutili bi ptice, slične galebu, dimljenom kaduljom. Nekad bi ih u rupi naboli udicom na štapu. Mršava Vita hvatala ih je za glavu i zubima ih klala njišući se na konopu. I Jurkin muž Ante spustio se njime niz liticu, zauzlao se poviše špilje i ostao viseć. Visio je na konopu nekoliko sati, a prije nego se otpetljao zadnjim snagama odbivši se o izbočinu, iz stijene je izvikivao oporuku. Ljudi koji su očajno kušali izvući konop, stjenčicom su u stijenu urezivali pomno ono što je on kojemu djetetu ostavljao.

»Meni je ostavî dug život bež njega«, Jurka će u suzama. (Modre oči Lijepe Naše, 2010.)

Učka A sad idem na Učku.

Na tornju Vojaku, na tisuću četiristo metara, dočeka te šutljiva crvenrepka. Od cijele Istre nema zvuka, samo se u šumi muči žuta pila. Nad poluotokom oblačići kao izdignuto more, šutljivi i oni, a pravo more miruje oko otokâ. Uzbuđuje te Učkin hrbat i pramen oblaka nad relejem. Eno, ćićko je selo živo, nešto je klapnulo. Ne igra se sretni dim. Gdje su oni istarski glasovi s jekom? Gledam otvorenu dušu dočića, na dnu mu stari smjerovi brazda. Oko sela Vela i Mala Učka nigdje jesenske oranice, nigdje ševe na prevrnutoj grudi. Ćićarija tek s hrpicama selâ. Kuće kao stado. Gdje su ovce? Autobus Ćićarijom ne kupi narod. Jastreb nad šumama Grdog brega. Tih i on. Zvižduk šumskoga radnika u lugu s granama kao riblje kosti. Pijevac u tri sata popodne iz velikih dubina. Klepka s blaga. Na jugu, kroz avionski zvuk more u maglici posta narančastom taljevinom. Sve je više pjene i valova. Na svim otocima Kvarnerića samo jedno naselje vidiš. Brodovi usidreni pred Rijekom, koja se čini da je od sivih stijena. Eno, bljesne rijeka kao bijela cesta, koju su ti kleli cijelom Istrom. Žele asfalt. Pazinska tvornica zasjalih stakala i neki kamenolom. Sva je Istra pod tvojim okom. Grude bijelih oblačića nad tko zna kojim brežuljkom sa starim gradom. Hoće li ikad narasti patuljasti crnobor na Suhom vrhu, na buri što se tu prebacuje sa svom studeni Gorskoga kotara. Gledaš niz Učku. Htio bi u ono selo pod vrhom, osvjedočiti se je li izumrlo. Stojiš cio sat uprta pogleda, sâm nad oblacima, u selu Mala Učka tražiš čovjeka. Nikoga na vratima, na oknu, ni goluba nad krovićima crvenim i bijelim, ni glasa. Nema psovke, nema zova. Nigdje koze u tamnom klancu. Trupci leže uza selo ostavljeni suncu, pretvara ih u kosti. Nema žena oko vode. Čuo si gavrana u šumi Suhog vrha. I najednom – suze ti navru od ganuća. U selu zovu: »Aaa… eee!« Zveknula je motika o kamen. Vidiš vlažnu crljenicu s točkicom bijeloga čovjeka. Niče iz tla. Selo je spašeno. S druge je strane Rijeka puna ljudi, kroza selo je prošao kamion s trupcima, očešao se o kuće, ali mene nije uzbudio njihov život. Samo naš čovjek ukopan u zemlju. Odlazim s vrha. Opet doleti crvenrepka kovač.

Šutljiva ptica miga repićem nad Istrom Crvenom, Bijelom i Sivom. (Ljuti puti, 1982.)

 Ulomak iz kratke priče

 Umro je djed Svijet se natisnuo u sobicu i među jecajima njegove djece, već ostarjele, učini mi se da čujem djedov glas kako me zove da sjednem na postelju: »Jozo, sad ću ti pripovidat…« i ja se naglas ozovem: »Oj, dide…!« Djeci se branilo da gledaju u otvoren grob s davnim mrtvima – jer se u tugarske grebe polagahu mrtvi jedan svrh drugoga već stotinama godina – pa su mi zabranili da se nadvirnem nad grob u kojemu djeda ostavljaju. Zato sam se sakrio pod nosila i virio u grob ispod pokrova, prvi put ugledao u vječnome mraku davne mrtve koje sam prepoznao po didovu pripovidanju o njima živima. Strizibuba je iz jednih očnih šupljina strigla ticalima, znao sam da su to duplje pokojnog Paveška jer su njemu zadnjemu na umoru oči poklopili zlatnikom, na kojemu je sad crni kukac sjedio kao da blago sâm crni vrag čuva. Prepoznao sam i dvoje zaljubljenih, Matu i Jelu, koje su omrazili za života, ali su ih poslije mrtve položili jedno uz drugoga. Djed mi je pričao kako su ih vjenčali u grobu, zaručničku viticu njemu nataknuli na kost prsta, a njoj na ukočen prstenjak, pa su zlatne vitice oboje njih ogrlile poput podzemnih povijuša.

Učini mi se tad da nije beznadan didov odlazak u grobnu jamu, jer gore na suncu među skakavcima koji zriču i pticama koje cvrkuću, u sjećanju ostaje njegov glas »kâ da ga živa slušaš« – te ti ja provirim ispod pokrova, dida Jozu poljubim u mrzlo čelo prije nego ga, na konopima, spustiše u mrkli mrak. (Didovina, Kolo 2004.)

Rodna kuća u kojoj mu je did Jozo pričao o vilama i vrazima te predaju o Ilincu i o Vilanjskom viru.  Kućica prislonjenica u Čažinu Docu u kojoj mu je baba Marija pričala o anđelima i dušama.

Mrvice iz dnevnika

 Robijaš Preseljavam prijatelja beskućnika, koji dobiva otkaz za otkazom jer je bio politički zatvorenik. Odmaramo se na stubama noseći kovčege pune prijateljevih knjiga, pa ga pitam da mi posudi novaca. Odjedanput se razliježe njegov grleni smijeh po stubištu: »Prijatelju, nema toga ni u Dostojevskoga… posuđuješ novac u robijaša!« Smijem se ja od srca: »E, prijatelju, računam na tvoju prisilnu štednju… tamo barem nisi plaćao podstanarsku najamninu!« Tako mi tuđinci u vlastitoj domovini doživljujemo sudbinu naših junaka iz ruskih romana, koji su nam u mladim danima bili duševna hrana. Jedino što su naši junaci u nevolji mogli prodati koju svoju knjigu, a mi naše možemo dati samo kravama da ih preživlju! (Strah od sjene, 2007.)

 Ulica dobrote i grozote Magleno jutro. Navrh Grškovićeve ulice na ručnoj je crpki pisalo: »Zabranjeno napajanje konjâ!« a napodan ulice je ploča: »Zabranjeno tučenje, mučenje i pretovarivanje živine!« Uhvati me smijeh, kadli bane moj prijatelj. Ispričam mu kakav je natpis na vrhu, a on se ustvrdoglavi: »Nemoguće! Jedna ploča isključuje drugu…« Odjedanput se iz magle ukaže spasonosna starica: »Pitat ćemo nju, ona je živjela još dok je bilo konjâ…« Upitam gospođu, ali, starica se uvrijedila: »Nitko moj nikad nije bio konjušar!« (Strah od sjene, 2007.)

 Vukas Oprašta se od Vukasa dalmatinska klapa. Pjeva: »Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ, naš barjak hrvatski!« Smiju pjevati na sprovodu ono što nisu smjeli na utakmicama! Ježuri se deset tisuća »gledatelja« na Mirogoju. Došli svi ti južnjaci koji se teško prilagođuju hladnome velegradu. Odjedanput, kad je povorka krenula, za lijesom se stvorila praznina. Dižu svi glave, u svima je nemir: »Što je? Neka zabrana!« No, to Vukasova pomajka jedva hoda. Ljudi malo počekaju, pa narod, kao prije utakmice, hrli k Vukasovu grobu, te puk, pošto su položili Vukasa, vrvi kao da je završila velika utakmica. (Strah od sjene, 2007.)

Ulomak iz eseja

 Peić je postigao onaj krajnji književni ideal: pisati bez napora. I kad s toliko duha govori o čitanju ljubavnih romana i pravoj ljubavi u blatu, podsjeća na one lijepe stranice u »Zelenom Heinrichu«, pune ironije i čežnjivosti istodobno; i dolazi ti neodoljiva misao kako je ovo napokon knjiga koja svjedoči da je duh nadvladao vlastito stanje, i kako je naša skučenost, socijalna i nacionalna, tako nevažna u lirskom ozračju. Ovo je jedna od malobrojnih knjiga pisanih u kamilici ili na išupljanoj daski, a za koju ti se po cjelovitosti čini da je prustovski pisana u sobi obloženoj plutom. (Mogućnosti 1968., Poratnik 1998.)

Ulomak iz popularne znanosti

 Njihovo grobište Predvodnik uđe u klanac koji je usijecala rijeka skupljajući vode cijeloga poluotoka. Šumeći slapovi zaglušili su svaki zvuk ovoga svijeta. Nije se čula ni životinjica koja se uplašila diva i javila drugima da se skriju. Samo je čuo u samom sebi protok svog vremena. Proveo je dug i blag život jednoga biljoždera. Živio je u sretnom dobu za svoj gmazji rod, ne sjeća se gladnih godina i čak je bježao od obilja.

Odjedanput, kroz guštik promaknu hitre sjene poput krda mračnih prikaza. Predvodnik je prvi put u svom životu bio sâm samcat. Izdavala ga je snaga, ali još je bodljom na pandži mogao svakom probiti vrat ili ga ubosti u oko. No, nije dizao rep da golem srne na neprijatelja ili ga njime ošamuti kao toljagom. Predao se vremenu. Išao je dalje do kraja, do sâmog groblja dinosaurâ, sâm na svom sprovodu.

Onda ga u najdubljem dijelu klanca hitre sjene okruže sa svih strana. Onako kako su stijene stisnule dolinu, tako su se velociraptori zbili oko njega, čekali kao oko stola na koji će iznijeti strvinu. Bili su to oni isti za koje je mislio da prebiru po žalu čekajući da neki val naplavi strv, a oni su čekali zov koji plâvi sâm svemir: »Valja ti otići da drugi dođu!« I predvodnik klekne da učini mjesto za djecu svoje djece, a jedni ga strvinari salete i drugi slete da ne ostane nikakav krivi trag njegova života, nego tek tajanstven otisak. (Divlja naša, 2008.)

  Cetina i Mile Gojsalića, riječna probojnica ispod Naklica, nakličko polje nad Cetinom i
bračkim morem – svagdanji prizori iz djetinjstva koji su Jozu nadahnuli za Divlju našu.

       

snimio
Miljenko Vrkić

5 Odgovora na Životopis Joze Vrkića

  1. HRVATSKA NARODNA KNJIŽNICA I ČITAONICA NAŠICE kaže:

    OVO JE PREKRASNO !!!!
    ČESTITKE !!!

    POZDRAV,
    B LAŽA PAVLOVIĆ-RADMANOVIĆ

  2. Lajčo Perušić kaže:

    Web stranica je vrlo domišljata i potrebna. Piščev golem opus budi u čovjeku iznimnu želju za posezanjem knjiga iz knjižnice Glagol doo, a pošto su djela i medijski atraktivna, vidi se po predstavljanjima djeci, trebala bi ih imati svaka učenička, i ne samo učenička, torba. Hvala piscu Vrkiću na obogaćivanju hrvatske književnosti koja u sebi nosi trajne vrijednosti!
    Perušić

  3. Lajčo Perušić kaže:

    E, Jozo, otišao si put nebesa a da se ni pozdravio nisi (26.rujna 2013.). Teška te bolest nesmiljeno sruši. Puno si dobra učinio, puno, svojoj obitelji, svojim prijateljima. Nisi bio škrt u dijeljenju znanja, poticaja, vedrine… Plamteći si se darivao ljudima svoje grude hrvatske. Neka ti mir vječna bude nagrada, a rodna gruda dom!
    Lajčo

  4. marijo jakovčić kaže:

    Danas 28. rujna 2013, pokopali smo još jednog velikana pisane riječi s “nebeskog prostora” Poljičke kneževine.
    Tužni zbog odlaska a ponosni, jer na našem groblju Komorjaku “snivaju” nedosanjano, “odmaraju”, on Jozo Vrkić a od prije točno 10 godina Anđelko Novaković. Dugogodišnje druženje u Zagrebu, gradu kulturne sudbe našeg Primorja, Zaobalja i Zagore, nastavljaju i tu, samo nekoliko nadzemnih grobnica jedan od drugog, na našem Komorjaku, u perivoju vječnosti, njih dva, Anđel s “podan Lisičine ” i Jozo s “vrja Smrdejca”.
    A Naklice, naša i njihova poveznica, inspiracija, utjeha i “vječni mir”, Naklice između Mora i Mosora, ponosno ispratiše Jozu ovog osunčanog dana, s pismom Tugarskih pivača.
    Marijo Jakovčić.

  5. Ante Mekinić kaže:

    Prepuštajući zaboravu one među nama koji su životnu stvarnost zamijenili životom u vječnosti (valjda s pritajenom nadom da ćemo lišeni konkurencije porasti barem u vlastitim očima), zaboravljamo da samo živim spomenom na njih i njihova djela svi zajedno rastemo bivajući možda ponaosob manjim!

Odgovori na HRVATSKA NARODNA KNJIŽNICA I ČITAONICA NAŠICE Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *