Prolistajte!
format 14 cm x 20 cm
168 stranica
meki uvez
izdanje 2014.
Ova knjiga s 11 putopisa nastavak je prve knjige Ljutih puta – od Neretve do Gradišća, koja je s 26 putopisa objavljena 1982. godine. Jozo Vrkić planirao je drugu knjigu za 2012., trideset godina nakon prve. Bolest ga je spriječila da uredi sve putopise nastale u vremenu od 1982. Nakon njegove smrti (2013.) njegova žena odabire 11 putopisa za koje je sa sigurnšću znala da je Jozo s njima zadovoljan, dovoljno ih dobro cizelirao i smatrao ih završenima. Premda je u njegovoj ostavštini još puno putopisa o krajevima koje je pohodio (Kornati, Dugi otok, Svetac, Brusnik, Ugljan, Vis, Komiža, Lastovo), ovih je 11 sâm Vrkić bio izdvojio kao literarno posve dovršene.
Naslov ove knjige, kao i prve, ponovno spaja liniju od juga domovine do krajeva gdje su Hrvati iseljavali prije 500 godina. Prvi put do Gradišća u Austriji, a drugi put do Kruča u Italiji.
Poredak putopisa u knjizi ne slijedi u potpunosti naslov pa ne započinje s Mljetom, ali u posljednjoj točki putovanja završava putopisom o Molisama. Prva dva mjesta zauzimaju putopisi o Pagu i Pelješcu zato jer ih je autor držao literarno najboljima. Ujedno Pag, njemu najdraži otok, jedini ima privilegiju da se pojavljuje u obje knjige Ljutih puta – prvi put kao Posoljeni Pag, a drugi put kao novi putopis, svojevrsni nastavak, Pag, Pag, Pag, nastao nakon drugog susreta s otokom i njegovim ljudima.
O putopisima Joze Vrkića pišu recenzenti.
-
Vinko Brešić, sveučilišni profesor i književni povjesničar, profesor novije hrvatske književnosti
“I ovom kao i ranijim svojim putopisnim knjigama Vrkić se predstavlja kao osebujan i pomalo arhaički putopisac koji spaja domoljublje i hodoljublje. Izvješćujući o svojoj strasti jednostavno i sugestivno pisanom putopisnom prozom koja je prožeta anegdotama iz života ljudi s kojima se autor na svojim putovanjima družio te finom pučkom sentencioznošću i diskretnom poukom, čini se da i ova Vrkićeva knjiga računa ne samo na mlađega, životno i krajobrazno svakako manje iskusnoga čitatelja već i na svakoga onog tko još uspijeva sačuvati prostor vlastite dokolice i uživati u nepretencioznom štivu. Pojedini mu tekstovi prelaze u odulje pripovijesti ili u efektne novele čiji su likovi jezično karakterizirani, a opisi zavičajnih prostora, običaja i kulturnih spomenika daju im izrazito dokumentarnu, folklornu vrijednost.” -
Zlatko Crnković, književnik, književni prevoditelj i urednik
“Njegove putopise krasi izvanredan dar zapažanja, zanimljivost tema i ljudi koje susreće na svojim potucanjima po Lijepoj Našoj i po mnogim krajevima u susjednim zemljama u kojima žive stoljećima pripadnici našeg naroda. Vrkić doista zna pronaći interesantne i mudre sugovornike s kojima ponajviše razgovara o lokalnim znamenitostima, legendama i povijesnim anegdotama. Za to je potrebna dobra fizička i psihička kondicija, komunikativnost i izdržljivost, a nadasve intelektualna radoznalost i istinsko rodoljublje i domoljublje. Ne treba zaboraviti ni izniman osjećaj za hrvatski jezik i brojne dijalekte koji se govore u raznim krajevima. Vrkić ima dobro uho kojim registrira sve nijanse naših narodnih govora i ne libi sa razgovora s pripadnicima raznih društvenih i klasnih slojeva, bez obzira na njihovu obrazovanost i društveni status. Usput otkriva mnoge lokalne govorne osobitosti, primjerice kad razgovara s Moliškim Hrvatima koji su očuvali svoj jezik živeci stoljecima daleko od svoje domovine i prihvaćajući mnoge talijanske riječi i izričaje.
Vrstan je pripovjedač i putopisac od kojega podjednako mnogo mogu naučiti i neobrazovani čitaoci i literarni sladokusci. Mislim da u Vrkićevim putopisima mogu, između ostalih, poetično uživati jezikoslovci i ljubitelji narodne književnosti. Neprocjenjiva je vrijednost ovih tekstova za učenike osnovnih i srednjih škola kojima se Vrkić vrlo često i usmeno obraćao govoreći im što je sve doživio lutajući po raznim krajevima i diveći se prirodnim ljepotama naše zemlje.”
